Kod Mandžukića mi je bio najintrigantniji taj njegov specifični karakter, taj slavonsko-posavski inat, ta čvrsta glava koja je razbijala i betonske zidove.

Mario Mandžukić objesio je kopačke o klin. Zacijelo spada u skupinu najvećih nogometaša koja je Hrvatska imala.

Neću nabrajati važne golove i partije koje je pružao u dresu hrvatske reprezentacije, Dinama, Bayerna ili Juventusa, to svi jako dobro znaju i po tome će se dugo pamtiti.

Inati se Mandžo

Kod Mandžukića mi je bio najintrigantniji taj njegov specifični karakter, taj slavonsko-posavski inat, ta čvrsta glava koja je razbijala i betonske zidove. Kad taj nakrivi glavu i zafitilji si nešto, onda znaš da kreće kaos.

Velika karijera dokaz mu je da ipak nije đilkoš, kako ga je u šali i od milja, onomad u Zagrebu, nazvao Ćiro Blažević. Trener svih trenera prilijepio mu je taj nadimak zbog posebnog karaktera, a ne igračkih razloga.

Možda je znao biti težak, možda je nerijetko bio i mrgud, ali mišljenja sam da je taj Mandžin, na neki način teški, specifični karakter odigrao možda i ključnu ulogu u uspjehu koji je postigao. Naravno da je morao imati kvalitetu, ali kvalitetu su imali i drugi, pa ni izbliza nisu napravili takvu karijeru. Mandžo je kao nogometaš imao ono nešto što ga je izdvajalo od ostalih.

Mogao se naljutiti, mogao je čak i dignuti nos ako bi ga treneri, mediji ili navijači kritizirali, ponekad i podcjenjivali, ali svaki put kada bi istrčao na teren dao bi maksimum.

I kada bi igrao pet minuta, pojeo bi teren

Za razliku od nekih, mogao je biti ljutiti kao ris na trenera ili izbornika i osjećati se omalovaženim, no kada bi ušao i na barem pet minuta, pojeo bi teren, a ne bi glumio da je ozlijeđen ili tko zna što.

Baš suprotno. Upravo kada bi ga se najviše kritiziralo, kada bi ga se najviše stavljalo pod povećalo, on bi baš tada dao gas do daske. I u najtežim i u najdelikatniji trenucima karijere ostavljao bi srce na terenu.

U doba sve većeg broja uvrijeđenih nogo-primadona, taj nepokolebljivi stav da se na terenu mora dokazati kako treneri, novinari ili navijači griješe kada dovode u pitanje njegove kvalitete i formu, ono je po čemu ću ga najviše pamtiti.

Jabuka ne pada daleko od stabla. Kažu da mu je i otac Mate bio takav. Suh, ali beskrajno žilav. Zaguljen, inatljiv, nevjerojatno izdržljiv, fizički monstrum. Slavni sin Mario naslijedio je očeve gene.

Kada je rekao Vatrenima zbogom, porazgovarao sam s trenerom koji odigrao veliku ulogu u Mandžinoj karijeri. Riječ je o Mili Petkoviću. Mandžin nogometni razvoj pratim praktički od njegovih prvih profesionalnih koraka.

"Iz tog kraja dolaze žilavi i karakterni ljudi"

Sjedio sam u društvu vinkovačkog trenera kada je debitirao u Prvoj HNL. Bilo je to prije 17 godina u Vinkovcima, na utakmici Cibalije i Marsonije. Petković je svojedobno doveo Mandžu u Zagreb i otvorio mu vrata Dinama i reprezentacije, a oca mu poznaje još iz doba međurepubličke lige.

„Mandžukići su podrijetlom iz Pruda u Bosanskoj Posavini. Iz tog kraja dolaze iznimno žilavi i karakterni ljudi. Tko je čuo za Prud zna o čemu govorim“, kazivao mi je Petković, koji nikada nije vodio Dinamo ili Hajduk, ali je svejedno jedan od najcjenjenijih hrvatskih trenera.

„Nije lako predvidjeti kako će se igrač razvijati, puno je faktora u igri. No, za Mandžukića sam bio prilično siguran da će postati marka. Nisam mogao znati do kuda će dogurati, ali mogu reći da nisam nimalo iznenađen što je završio u Bayernu.“

"Dobivao je i davao batine"

Kada se sukobio s Guardiolom u Bayernu, Petković je prokomentirao:

„S Mandžukićem samo treba sjesti i porazgovarati. Njegov pristup treningu i profesionalnost nikada nisu bili upitni. Nevjerojatno je koliko voli trenirati i koliko voli nogomet. Ima dječački pristup nogometu, u smislu iskrenosti i ljubavi. Zna biti zaigran, ali kod njega nema foliranja i švercanja“, istakao je Petković i podcrtao:

„Njemu je najveća kazna ako mu ne date da trenira i igra utakmice. Uvijek je davao maksimum, nije važno o kakvoj je utakmici riječ, kako prema naprijed tako i prema nazad. Dobivao je batine ali ih je i davao. Kad bi mu stoper dao po 'lampi', bez riječi bi se podigao i stisnuo zube. Svi smo znali što slijedi kada nakosi glavu i krene u jurnjavu“, prisjetio se s osmjehom na licu.

„Samo veliki igrači mogu iz nižeg ranga doći u Prvu ligu i nastaviti igrati kao da se ništa nije dogodilo. Takvu moć prilagodbe imaju samo rijetki“, kazao je Petković i poentirao:

„Nevjerojatno je jak u glavi, gotovo je nemoguće zaplašiti i impresionirati ga. Najviše pati kada nije na terenu. Skočit će s petog kata na glavu samo da igra. Nametnut će se bilo gdje.“

Posljednji nogometni ratnik našeg doba

I doista, Mandžo se nikoga nije bojao, kod njega se nije moga nazrijeti strah ili strahopoštovanje prema suparniku.

Možda nije bio savršeni tehničar, možda nije imao top u nozi, možda nije imao ovo ili ono, ali imao je ono nešto što svaki navijač i ljubitelj nogometa lako prepozna – tu beskrajnu strast, neustrašivost i volju za pobjedom, taj žar kojim je rušio sve prepreke i čime je nadoknađivao sve ostalo što mu je možda nedostajalo.

Mandžo je bio i hrabro srce i golema pluća Vatrenih. pravi ratnik na terenu, jedan od posljednjih nogometnih samuraja našeg doba.